LJUBAV NIJE OSEĆAJ, VEĆ VEŠTINA: Život i misli Alana de Botona, filozofa koji nas uči kako da volimo, sumnjamo i ostanemo normalni
Foto: Jutjub Printskrin/ Chris Williamson
Alan de Boton je rođen je 1969. godine u Cirihu, u porodici švajcarsko-egipatskog porekla. NJegov otac bio je uspešan biznismen, što je Alana od malih nogu dovelo u dodir sa temama ambicije, uspeha, statusa i pritisaka koje moderno društvo nameće pojedincu. Iako je odrastao u materijalno privilegovanom okruženju, de Boton je rano počeo da preispituje da li bogatstvo i društveno priznanje zaista donose unutrašnje zadovoljstvo.
Školovao se na Kembridžu i kasnije na London School of Economics, gde je studirao filozofiju. Umesto da ostane u strogo akademskim okvirima, odlučio je da piše knjige koje povezuju mislioce poput Platona, Aristotela, Seneke i Montenja sa problemima savremenog čoveka: ljubavnim razočaranjima, nesigurnošću, strahom od neuspeha i potrebom za prihvatanjem.
Svetsku pažnju privukao je već prvom knjigom „Eseji o ljubavi“, u kojoj je filozofskim jezikom analizirao jedan savremeni ljubavni odnos – sa svim njegovim zabludama, nadama i tišinama. Ta knjiga postala je simbol njegovog stila: duboko promišljena, ali emocionalno bliska, intelektualna a istovremeno topla.
Jedna od centralnih tema u de Botonovom radu jesu ljudi i njihova unutrašnja krhkost. On često podseća da iza samouverenih maski stoje nesigurnosti koje svi delimo. „Ne brinemo toliko zbog toga što nemamo dovoljno samopouzdanja, već zato što verujemo da su svi drugi mnogo sigurniji od nas“, piše de Boton, razotkrivajući iluziju društvene scene u kojoj svi glumimo stabilnost, dok potajno sumnjamo u sebe.
O ljudima i njihovoj potrebi da budu viđeni, primećuje: „Najveći deo naše patnje dolazi iz činjenice da nam je stalo do mišljenja ljudi koji nam zapravo nisu bliski.“ Time nas podseća koliko često sopstvenu vrednost predajemo u ruke anonimne publike.
Kada piše o vezama, de Boton je nemilosrdno iskren. On razbija romantični mit da prava ljubav mora biti laka i spontana. „LJubav nije osećaj, već veština“, ističe on, naglašavajući da su dugoročne veze rezultat strpljenja, komunikacije i spremnosti da se suočimo sa sopstvenim manama. „Ne zaljubljujemo se u pravu osobu; zaljubljujemo se u osobu čije mane trenutno možemo da podnesemo“, još je jedna njegova često citirana misao.
Govoreći o očekivanjima u ljubavi, de Boton kaže: „Srećna veza nije ona bez konflikta, već ona u kojoj se konflikt ne doživljava kao katastrofa.“ Po njemu, najveći problem modernih veza jeste uverenje da će nas pravi partner „spasiti“ od ličnih nesigurnosti, umesto da ih zajedno, postepeno, učimo razumeti.
O ljudskoj potrebi za prihvatanjem, de Boton primećuje: „Statusna anksioznost je strah da nećemo biti voljeni onoliko koliko bismo želeli.“ U društvu koje stalno meri uspeh kroz karijeru, novac i vidljivost, lako je poverovati da naša vrednost zavisi od tuđeg pogleda. „Nikada ne patimo zbog stvari same po sebi, već zbog značenja koje im pridajemo“, dodaje on, oslanjajući se na stoičku tradiciju.
Samopouzdanje, u de Botonovoj interpretaciji, ne znači odsustvo sumnje. Naprotiv. „Zrela osoba nije ona koja ne sumnja u sebe, već ona koja zna kako da živi sa tom sumnjom“, kaže on. „Hrabrost nije u tome da se ne plašimo, već da prihvatimo da strah nije znak slabosti“, još je jedan njegov uvid koji oslobađa pritiska da budemo stalno jaki i sigurni.
O uspehu i neuspehu, de Boton piše: „Društvo nam daje vrlo usku definiciju uspeha, a mi patimo jer u nju ne možemo svi stati.“ Iz tog razloga, on poziva na saosećanje prema sebi i drugima, podsećajući da je prosečnost statistički – normalna.
Na kraju, možda je njegova najutešnija misao: „Normalno je biti pomalo izgubljen.“ U svetu koji od nas traži stalnu jasnoću i samouverenost, Alan de Boton nas podseća da je zbunjenost deo puta, a ne dokaz neuspeha. Upravo u toj nesavršenosti, tvrdi on, krije se mogućnost za razumevanje, bliskost i mir.
Kroz projekte poput „The School of Life“, de Boton je dodatno proširio svoju misiju – da emocionalna pismenost postane jednako važna kao i intelektualna. On veruje da nas niko nije naučio kako da volimo, kako da se svađamo, kako da tugujemo ili kako da prihvatimo prosečnost kao deo ljudskog iskustva.
BONUS VIDEO: