Sa najpoznatijim sestrama svetske književnosti sudbina se surovo poigrala
Tri sestre predstavljaju fenomen koji se u svetu pisane reči pojavljuje bar dva puta – u obliku čuvene Čehovljeve drame, i kao trio talentovanih devojaka iz pitoresknih dolina Jorkšira koje su se ujedinile u nešto neponovljivo, u poseban entitet čiji život produžavaju svaka nova pročitana "Džejn Ejr" i filmska adaptacija "Orkanskih visova". Sestre Bronte bile su planeta za sebe, globus koji se okretao u sopstvenom smeru u vreme kada se svaki prekršaj konzervativnih normi smatrao neoprostivom greškom.
Iako su živele kratko – zajedno nisu sastavile ni sto godina – Šarlota, Emili i En pokrenule su jednu od najžešćih revolucija u književnosti. Svojim delima, sestre Bronte šokirale su puritansku javnost viktorijanske Engleske obarajući stereotipe o ženskim autorima i vrednosti njihovih reči, ali i otvorenim kritikama društva i otvaranjem tema koje su u to doba smatrane, u najmanju ruku, nedoličnim.
Sve tri su ugledale svet pre više od dva veka: Šarlota je rođena 1816, Emili dve godine kasnije, a En 1820. Jorkšir, živopisna grofovija na severu Engleske i idealna lokacija za snimanje filmova, u njihovo vreme bila je sumorna i jednolična, a dodatnu tamu nad priču nadvijala je činjenica da su živele tik uz groblje, u zabačenoj pustari, u mestu koje su svi zaobilazili jer su njime harale kolera i tifus.
Smrtnost dece iznosila je 50 odsto, a prosečan životni vek tek 26 godina. Da u tim teškim vremenima nisu izgubili još dve devojčice, koje su preminule od tuberkuloze, pitanje je sa koliko bi se vrsnih autorki ponosila porodica Bronte.
Ženski trojac sa kormilarom, bratom Branvelom, držao se zajedno celog detinjstva, stvorivši svoj mali svet u dolinama Havorta. Bilo je tu svega, od bezazlenih dečjih igara do pesama i priča, ispisanih najsitnijim slovima u malim sveskama, kako bi bile sačuvane na sigurnom od pogleda njihovog strogog oca, pastora Patrika, koji se povukao u sebe nakon što je u jednoj godini izgubio suprugu i dve ćerke.
U toj tmurnoj atmosferi sestre su pronalazile inspiraciju, a kreativni rad koristile su kao ventil za temperament i emocije koje nisu mogle da izraze na drugačiji način. Kako su u tadašnjim društvenim okolnostima predrasude prema ženama, naročito spisateljicama, bile neizbežne, prva dela objavljivale su pod muškim pseudonimima. Počele su zajedničkom zbirkom pesama iz 1846. godine. Poezija nije naišla na veliki uspeh (prodale su samo dva primerka), ali vreme je pokazalo da im je proza daleko bolje išla.
U roku od godinu dana sve tri su izdale romane koji će postati klasici svetske književnosti. Šarlot je 1847. objavila "Džejn Ejr", Emili "Orkanske visove" (pod pseudonimom Elis Bel), a En "Stanarku napuštenog zamka". Tek što su zakoračile u literarne vode, tragedije su počele da se nižu. NJihov brat preminuo je u maju 1848, da bi se u narednih devet meseci u večnost preselile i Emili i En od posledica tuberkuloze.
Šarlot Bronte ostala je sama sa ocem. Nastavila je rad, napokon otkrila pravo ime i uspostavila kontakte sa poznatim piscima. Pored svojih dela, objavljivala je i romane koje njene sestre nisu stigle, jer ih je smrt sprečila. Među njima se 1850. našlo i drugo, posthumno izdanje "Orkanskih visova", sa punim imenom autorke.
Udala se 1854. godine za očevog pomoćnika Artura Bela Nikolsa. Nažalost, umrla je nekoliko meseci kasnije, od tuberkuloze (ili tifusa, kako neki smatraju). Ostavila je za sobom nezavršen roman "Ema" i neiznešenu trudnoću, i otišla za sestrama.
Tri sestre Bronte, tri sveta u jednom... Tri priče o svemu, od nevinih maštarija i snova, preko zrele borbenosti i smelosti, do raznih preispitivanja i otkrivanja seksualnosti – čista suprotnost onome što se očekuje od smernih pastorovih kćeri. Priče ispričane ispred njihovog vremena, i mimo svakog vremena.
O velikoj bliskosti Šarlote, Emili i En raspredale su se svakojake bajke i teorije koje su pleli zgubidani ne bi li im spotakli svaki korak jer su se drznule na nešto nepojmljivo za puritansku, konzervativnu javnost koja je smatrala da ženama nije mesto nigde osim u kuhinji i spavaćoj sobi. Čak su i način na koji su žalile jedna za drugom neki dovodili u pitanje.
Kako je u to vreme bio običaj od kose pokojnika praviti nakit kao trajnu uspomenu, Šarlota je do smrti nosila narukvicu izrađenu od vlasi svojih preminulih sestara, sa ametistom koji visi sa pletenog detalja. Repliku tog neobičnog ukrasa videli smo na Margo Robi na nedavnoj premijeri "Orkanskih visova" u Londonu.
Čuvena književnica želela je da makar na taj način održava vezu sa Emili i En. Dan nakon sahrane mlađe sestre, Šarlot je, skrhana od bola, na papiru koji je natopila suzama i zapečatila crnom smolom, napisala: "Nema Emili u vremenu, niti na zemlji sada... Umrla je u vreme obećanja – videli smo je otrgnutu od života u njegovom najboljem izdanju. A gde je ona sada? Van mog domašaja, van ovog sveta, oteta od mene..."
Verovala je u zagrobni život. Znala je i da kosa zadržava sjaj dugo nakon što se telo pretvori u prah. Odnela je nekoliko pramenova Emiline i Enine kose uglednom juveliru u londonskoj ulici Ridžent, koji ih je vešto ispleo i kreirao malo remek-delo. U "Muzeju parohije Bronte" čuva se još nekoliko sličnih komada, uključujući Šarlotinu oglicu izrađenu od Emilinih pletenica.
Iako danas ova praksa deluje čudno i morbidno, nakit od kose imao je svojih estetskih momenata, ali se više vezivao za nešto intimno, za tradiciju i kult sećanja, za dostojanstvenu tugu bez javnih izliva žalosti i bilo kakve teatralnosti.
(Blic Žena)
BONUS VIDEO: